Nadaleko viđeni kao jedna od najvećih civilizacija zapadne hemisfere, koja je dostigla vrhunac oko 250-900. godine nove ere, poznato je da su narod Maja u Mesoameriki bili veliki astronomi koji su takođe razvili sofisticirane metode poljoprivrede i arhitekture. Izgradili su velike gradove sa kamenim zgradama i ogromnim piramidalnim hramovima čiji se ostaci još uvijek mogu naći na jednoj kontinuiranoj teritoriji koja se sada nalazi u južnom Meksiku, Gvatemali, Belizeu i zapadnom dijelu Hondurasa.
Uprkos tome što smo ih proučavali generacijama, postojale su mnoge praznine u našem znanju o istoriji Maja koje nisu bile popunjene sve do dešifrovanja čudnih spisa Maja, čije misterije je konačno razotkrio sovjetski akademik koji je rođen u blizini Harkiva, prije 100 godina ove nedelje.
“Yurij Knorozov je bio sastavni dio procesa dešifrovanja pisma Maja”, rekao je Harri Kettunen, vanredni profesor latinoameričkih studija na Univerzitetu u Helsinkiju i predsjednik Evropskog udruženja majanista, koji kaže da se ruski lingvista ukrajinskog porijekla sada “popularno smatra čovjekom koji je sam razbio kod Maja.”
Prije nego što je Knorozov objavio svoj temeljni članak Drevna pismenost Centralne Amerike (Древняя письменность Центральной Америки) ranih 1950-ih, istraživači su dugo bili zbunjeni pismom Maja, za koje se naširoko smatralo da je hijeroglifski sistem zagonetnih simbola i znakova čije je značenje bilo dugo izgubljeno u magli vremena.
Knorozov je, međutim, napravio veliki proboj pružajući uvjerljive dokaze da su mnogi od majanskih glifova bili slogovne prirode, predstavljajući zvukove, a ne ideje i da se ti slogovi mogu koristiti za dešifriranje riječi i njihovog značenja.
Iako je kombinacija hladnoratovske politike i akademskog rivalstva značila da su bile potrebne decenije prije nego što je njegov rad bio široko prihvaćen, Knorozovljevo istraživanje je sada hvaljeno zbog uloge koju je odigralo u otkrivanju tajni Maja.
“On je bio prva osoba koja je uspješno demonstrirala fonetsku prirodu hijeroglifskog pisanja Maja”, rekao je Kettunen za RSE putem elektronske pošte. “Međutim, trebalo je neko vrijeme prije nego što je njegov rad bio priznat s druge strane Gvozdene zavjese.”
Omotano misterijom
Zaista, priča o tome kako je jedan usamljeni naučnik iz Sovjetskog Saveza uspio uvjeriti širi svijet da je razbio kod Maja, a da zapravo nije kročio u Ameriku, sada je stvar akademske legende, ne samo zato što je — poput drevne kulture koju je proučavao — Knorozovljev život bio obavijen velom misterije, posebno kada su u pitanju njegove formativne godine u Ukrajini.
Rođen je 1922. godine u porodici rusko-jermenskog porijekla u selu Pivdenne na sjeveroistoku Ukrajine, gdje se smatralo da je bio neobuzdani, ali akademski talentovan mladić.
“Prema onome što sam naučio, Knorozov nije bio najlakši učenik u školi”, rekao je Kettunen, koji je intervjuisao sovjetskog naučnika godinu dana prije njegove smrti 1999. “Imao je vlastitu volju i opisan je kao ekscentričan. Međutim , učitelji su očigledno prepoznali njegovu inteligenciju i umjetničke vještine, uključujući sviranje violine i pisanje poezije.”
Znamo da je 1939. godine, sa samo 17 godina, Knorozov upisao Istorijski fakultet na univerzitetu u Harkivu, gdje je, između ostalih predmeta, proučavao egipatske hijeroglife.
Nedugo zatim, njegove studije su prekinute izbijanjem Drugog svetskog rata, iako je njegovo krhko zdravlje značilo da je bio nesposoban za vojnu službu. Tokom ruske okupacije istočne Ukrajine 1941., Kettunen kaže da je Knorozov proveo neko vrijeme živeći “u svom rodnom selu…i njegovoj okolini, skrivajući se od mobilizacija, pokušavajući da obezbjedi svoju porodicu-i uroni u egipatske hijeroglife kada je mogao.”
Godine 1943. otputovao je sa ocem i majkom u rusku prijestonicu, gdje je mogao da nastavi studije egiptologije na Moskovskom državnom univerzitetu (MSU). Nakon što je navodno bio optužen za skrivanje na okupiranim teritorijama, kasnije je regrutovan u vojsku u martu 1944., ali je uspio da se prijavi u neborbenu jedinicu u blizini Moskve, gdje je služio kao telefonski operater do 1945. godine.
Ovaj mutni period u njegovom životu doveo je do popularne, ali apokrifne anegdote o tome šta je izazvalo Knorozovljevo interesovanje za Maje. Kako legenda kaže, Knorozov je navodno spasio rijetku knjigu iz Njemačke nacionalne biblioteke koja je zapaljena tokom bitke za Berlin. Sadržao je reprodukcije tri kodeksa Maja, koji će kasnije biti osnova njegovog pionirskog istraživanja pisma Maja.
Iako je poznato da je Knorozov imao pristup tekstovima ovih rijetkih kodeksa Maja i da su oni imali ključnu ulogu u njegovom radu, Kettunen kaže da priča o tome kako ih je stekao jednostavno nije istinita.
“Knorozov nije učestvovao u vojnim akcijama tokom rata i, samim tim, nikada nije učestvovao u zauzimanju Berlina niti je spasio knjige iz zapaljene biblioteke”, kaže on.
‘Guranje knjiga umjesto hrane’
Poslije rata, Knorozov je nastavio svoje studije i živio pomalo asketski kao predani naučnik, fokusirajući se na egiptologiju i sinologiju, a takođe se zainteresovao za druge drevne sisteme pisanja, kao i za istočnoazijska pisma i književnost.
“Knorozov je bio poznat po tome da jede knjige umjesto hrane”, kaže Kettunen. “Kolega student i cimer… Sevyan Izrailevich Vainshtein je primijetio da je Jurij, kada je dobio stipendiju, prvo kupovao knjige, a zatim je od svih posuđivao novac da bi dobio hranu – ili je imao samo vodu i hljeb.”
Otprilike u to vrijeme, kaže Ketunen, “Knorozov je počeo da radi sa pismom Maja po savjetu svog akademskog savjetnika, profesora Sergeja Tokareva, i nakon što je naišao na rad Paula Šelhasa Dešifrovanje hijeroglifa Maja: nerješiv problem?”
Po Kettunenovom gledištu, uvjerenje njemačkog učenjaka da drevni spisi Maja možda nikada neće biti dekodirani, predstavljalo je Knorozovu neodoljivi intelektualni izazov.
“Kao što mi je rekao 1998. godine, mislio je, za razliku od Šelasa, da ‘bilo koji sistem koji je napravio čovjek može da riješi čovjek'”, kaže on.
Ipak, šef katedre za etnologiju MSU bio je skeptičan prema ideji da se pismo Maja može dešifrirati i — zajedno sa sumnjom koja je visila nad Knorozovim jer je živio na okupiranim teritorijama tokom rata — to je značilo da nije preporučen za postdiplomski studij.
Srećom, uz pomoć Tokareva, uspio je da nastavi studije tako što je dobio mjesto mlađeg istraživača na Institutu za etnologiju u Muzeju antropologije i etnografije u Lenjingradu, a on se u slobodnom vremenu posvetio razotkrivanju pisma Maja.
‘Arheologija fotelja’
Kettunen dvojako razmišlja o tome da li mu je Knorozovljeva naizgled donkihotska odluka da se sam pozabavi pismom Maja bez ikakve nade da će posjetiti zemlje Maja i bez pristupa bilo kakvom izvornom materijalu pomogla ili omela u njegovoj potrazi za otključavanjem koda pisanog jezika Maja.
“U kulturološkim studijama važno je doživjeti svoje istraživačko područje svim svojim čulima i razumjeti kulturu i njene manifestacije u kontekstu u kojem je nastala”, kaže on, prije nego što dodaje da postoje određeni plus faktori za ono što on naziva Knorozovljevom ” arheologijom fotelja.”
“Nije proučavao pismo Maja izolovano, jer je imao dugu istoriju proučavanja drugih sistema pisanja u svijetu”, kaže Kettunen. Iz te perspektive, imao je metodološku prednost – zajedno s tim što nije morao da uči među ljudima ‘establišmenta’ ili grupnog mišljenja.”
Osim reprodukcije kodeksa Maja iz berlinske biblioteke, Knorozovu je u svom nastojanju pomogao i rukopis koji je napisao Dijego de Landa, katolički biskup Jukatana u 16. vijeku.
Kao religiozni fanatik koji je često koristio brutalne metode da preobrati lokalno stanovništvo Maja koje je još uvijek živjelo u regiji, istovremeno uništavajući neprocjenjive artefakte i tekstove Maja, Landa je donekle paradoksalno pružio neprocjenjive uvide o Majama tako što je napisao Izvještaj o poslovima Jukatana. (Relación de las cosas de Yucatán), koji je sadržavao informacije o njihovoj kulturi i sistemu pisanja.
Ono što je najvažnije, de Landin rukopis je uključivao i skice desetina hijeroglifa Maja, koje je “preveo” u latinska slova i neke slogove uz pomoć lokalnih majanskih pisara koji su još bili pismeni u drevnom sistemu pisanja. Ironično, za nekoga ko je učinio toliko da izbriše kulturu Maja, Landin rad pokazao se ključnim kao i kamen iz Rozete u egiptologiji u pomaganju dešifrovanja njihove složene književnosti vijekovima kasnije.
Ignorirajući prevladavajuću mudrost tog vremena da se pismo Maja sastojalo od hijeroglifa koji se ne mogu dešifrirati, Knorozov je istražio Landinu pretpostavku da bi pismo moglo predstavljati neku vrstu abecede. Zatim je uporedio glifove španskog sveštenika sa onima koje je pronašao u kodeksima Maja. Koristeći tehniku koju je nazvao “poziciona statistika”, pri čemu je pažljivo proučavao učestalost određenih glifova i gdje se pojavljuju u tekstovima, Knorozov je uspio utvrditi da se neki od znakova Maja zapravo mogu protumačiti kao slogovi, i došao je do sistema za čitanje cijelog njihovog jezika kada je objavio Ancient Writing of Central America 1952. godine.
Ideološke razlike
Iako su mnogi u salama sovjetske akademije odmah prepoznali značaj Knorozovljevog rada, što je rezultiralo njegovim brzim doktoratom 1955. godine, prošlo je neko vrijeme prije nego što je njegova teza dobila široko priznanje na Zapadu.
Razlozi za to, kaže Kettunen, bili su “i akademski i politički: akademski u smislu da je ustaljeni način razmišljanja teško srušiti – i politički zbog… ideoloških razlika između dvije strane Gvozdene zavjese” koje su prevladavale u to vrijeme.
Iako su sovjetske vlasti koristile Knorozovljevo istraživanje u propagandne svrhe, trubeći o superiornosti marksističko-lenjinističkog sistema, mnoge je učinilo neprijateljskim prema njegovom radu, a glavna prepreka njegovom širem prihvatanju bio je britanski arheolog J. Eric S. Thompson, vodeći majanista svog vremena.
Bio je uvjeren da simboli Maja predstavljaju ideje i apstraktne koncepte i odbacio je pojam alfabeta kako ga je postavio Landa. Bio je ljut na mladog nadobudnika iz neprijateljske komunističke zemlje bez tradicije proučavanja Maja koja je bila u suprotnosti s njegovim stavom, i oštro je odbacio Knorozovljeve ideje.
Thompsonov uzvišeni položaj u krugovima Majanista značio je da Knorozovljeva otkrića nisu bila široko prihvaćena sve do Englezove smrti 1975.
“Sam Knorozov mi je to ovako sažeo”, kaže Kettunen. “(Thompson) je dominirao i niko mu nije prigovorio. Bilo je kao s Marxom: nisi se mogao suprotstaviti.”
Napisana istorija
Pomalo apstraktna priroda Knorozovljevog otkrića također je značila da njegova važnost mnogima nije odmah bila očigledna.
“Moramo shvatiti da se Knorozovljev proboj odnosio na unutrašnju strukturu pisanja Maja, a ne toliko na njegov sadržaj”, kaže Kettunen.
Neobičnim zaokretom sudbine, američki arheolog rođen u Rusiji, čija je porodica odlučila ostati u Sjedinjenim Državama nakon boljševičke revolucije, trebao je igrati ključnu ulogu u potvrđivanju rada naučnika u Lenjingradu.
Koristeći Knorozovljev rad na tumačenju tekstova Maja, Tatiana Proskouriakoff je osmislila vlastitu “strukturalnu metodu” kako bi pokazala da natpisi pronađeni na njihovim spomenicima bilježe istorijske događaje i ne sadrže samo kalendarske i astronomske informacije. Ona je dokazala da mnoga od ovih spisa prepričavaju živote vladajućih monarha i dinastičke vremenske linije, čime je pomogla da priča o Majama uđe u pisanu ljudsku istoriju u jednom naletu.
“Proskouriakoffov doprinos upotpunio je Knorozovljev proboj otkrivanjem istorijske prirode tekstova drevnih Maja strukturalnim metodom”, kaže Kettunen. “Za razliku od Knorozovljevog proboja, Proskouriakoffovo otkriće pozdravljeno je bez oklijevanja u akademskim krugovima širom svijeta.”
Danas, skoro četvrt viejka nakon njegove smrti, istraživači još uvijek koriste rafinirane verzije Knorozovljevih metoda za dešifriranje pisma Maja, a procjenjuje se da se više od 90 posto tekstova Maja sada može pročitati s razumnom preciznošću.
Srećom, Knorozov je doživio da njegov rad bude široko priznat, a opuštenija politička klima koja je vladala u posljednjim danima SSSR-a značila je da je čak mogao vidjeti neke originalne spise Maja 1990. godine kada je posjetio Gvatemalu na poziv predsjednika zemlje.
Knorozov je također mogao konačno posjetiti spomenike Maja na kasnijim putovanjima u Meksiko, nekih 40 godina nakon što je odigrao vitalnu ulogu u otkrivanju njihovih tajni.
Kako Kettunen kaže, iako je reputacija Knorozova “stalno rasla” tokom godina i njegovi doprinosi su sada priznati daleko izvan akademskih krugova, “međutim, postoje naučnici koji ističu činjenicu da je Knorozov pogriješio u vezi sa mnogim svojim kasnijim dešifrovanjima i da je škola koja njegovu lektiru danas prati knjigom zavedena.”
Ipak, uprkos ovim klevetnicima, Kettunen takođe naglašava da nema sumnje da je ovaj neobični naučnik iz Harkiva pomogao da se pokrene “jedna od velikih promjena paradigme u polju humanističkih nauka 20. vijeka.”
Priredila Elvisa Tatlić
