BiH je 2010. godine ratificirala Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom Ujedinjenih nacija, no u praksi nije mnogo učinjeno na zaštiti i uklanjanju diskriminacije.
Iako nema jedinstvene baze podataka o broju osoba sa invaliditetom, procjenjuje se da ih u BiH ima oko 295.000.
Podrška ovim osobama u nadležnosti je dva bh. entiteta, dok je u Federaciji BiH dodatno podijeljena sa deset kantona.
Zakoni svrstavaju osobe sa invaliditetom u tri kategorije te među njima produbljuju jaz zbog velike razlike u pravima koja ostvaruju.
Uzmi penziju vrati invalidninu
U parlamentarnoj proceduri u Federaciji BiH je nacrt novog zakona kojim se propisuju kriteriji za ostvarivanje materijalnih prava osoba sa invaliditetom.
Taj zakon, među ostalim, zabranjuje istovremeno ostvarivanje više prava, kao što su penzija i lična invalidnina.
To zabrinjava 30-godišnjeg Adnana Derviševića kojem je invaliditet procijenjen na 100 posto i ovisan je o pomoći roditelja.
Adnan iz budžeta Federacije BiH mjesečno dobija nešto više od 400 maraka (oko 200 eura), što se odnosi na ličnu invalidninu, naknadu za tuđu pomoć, te ortopedski dodatak.
Uslijed pogoršanja zdravstvenog stanja u međuvremenu je, kako kaže, ostvario pravo na invalidsku penziju. Iako je minimalna, ističe da dodatnih 450 maraka (oko 230 eura) olakšava život.
No, tvrdi da bi zbog novog zakona mogao ostati bez polovine mjesečnih primanja.
Adnan za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da takva situacija život osobama sa teškim dijagnozama pretvara u “nemoguću misiju”.
“Dakle, treba da živim sa minimalnom penzijom, a ostalo da sam plaćam. Penzija služi za pokrivanje troškova života, hranu i račune, a zna se za šta služi invalidnina”, ističe on.
Zabrinutost roditelja djece sa autizimom
Elvir Ćesko iz Sarajeva otac je 11-godišnjaka sa autizmom. Dječaku je procijenjen stopostotni invaliditet i potrebna mu je 24-satna njega i pomoć.
Mjesečna primanja iz budžeta Federacije BiH, u iznosu od oko 380 maraka (oko 195 eura) ne mogu pokriti ni djelić troškova za sve neophodne terapije.
“To bukvalno nije dovoljno ni da pokrijete troškove goriva za mjesec dana koje vam treba da ga vozite na plivanje ili u školu, kamoli šta drugo”, kaže on za RSE.
Dječakov otac strahuje da će novi zakon dodatno umanjiti ionako mala primanja.
Naime, novi federalni zakon predviđa da osobe sa autizmom, te intelektualnim teškoćama budu svrstane u kategoriju sa nižim stepenom invaliditet.
Time im se, praktično, umanjuje iznos nakanade koju primaju za pomoć drugih osoba.
Iako je u zakonu navedeno da se ova mjera neće odnositi na postojeće korisnike, Elvir smatra da ona neće zaobići njegovog sina. Dječak svake tri do četiri godine mora prolaziti kroz proces revizije i nove kategorizacije invaliditeta.
“I šta je sa djecom koja tek trebaju da urade kategorizaciju. Dakle, ne mislim samo na svog sina, nego na svu djecu”, kaže on.
Osobe sa invaliditetom i njihove porodice upozoravaju da su minimalne novčane nakanade tek kockica u mozaiku u priči o izostanku sistemske podrške osobama sa invaliditetom u BiH.
S preprekama se, kažu, suočavaju na svakom koraku i uglavnom su prepušteni sami sebi.
“Nema dodatnih tretmana, edukacija, vannastavnih aktivnosti i sve je prepušteno roditeljima. Da se individualno bore, traže stručnjake, plaćaju privatno. Kako je naš dječak rastao tako je i problem rastao, jer apsolutno nije uključen u nikakve socijalne aktivnosti”, ističe Elvir Ćesko za RSE.
‘Država me tjera u socijalu’: Majka djeteta sa teškoćama o podršci u Hrvatskoj
Djeca s poteškoćama dodatno trpe zbog škola
Zbog novog zakona strahuje i Aida Hrnjić iz Sarajeva, majka djeteta sa autizmom. Njen sin za tri godine mora ponovo ići na kategorizaciju invaliditeta.
Uvjerena je da će mu tada primanja biti umanjena.
“Dakle, neće danas, ali za tri godine će do toga sigurno doći. Tako će biti i za svako drugo dijete. Sva djeca idu na revizije i garantujem da će svako izgubiti pravo”, kaže ona za RSE.
Zakon kao “zamka”
Vlada Federacije BiH je, tokom utvrđivanja zakona, početkom oktobra najavila da će na ovaj način biti unaprijeđen sistem zaštite za osobe sa invaliditetom.
Entitetska vlada tvrdi da zakon predviđa uvećanje naknada, a procjenjuje se da bi ono moglo iznositi do 200 maraka (oko 100 eura).
U Uniji osoba i organizaciji osoba sa invaliditetom BiH smatraju, pak, da zakon predstavlja “zamku”.
Ocjenjuju da je najavljeno uvećanje naknada minimalno, imajući u vidu porast troškova života. Upozoravaju da se iza cijele priče krije opasnost da mnogi izgube dosadašnja prava.
Iz resornog Ministarstva rada i socijalne politike Federacije BiH nisu odgovorili na upit RSE za razgovor o kritikama koje su upućene na novi tekst zakona te zahtjevima udruženja za njegovo povlačenje iz procedure.
Zakon je upućen Parlamentu FBiH u formi nacrta i potrebno je da se o njemu izjasne oba doma ovog zakonodavnog tijela.
Diskriminacija među jednakima
Prava na invalidnine i ostale nakanade ostvaruju se temeljem različitih propisa u dva bh. entiteta. Dio politike iz ove oblasti u nadležnosti je deset kantona.
Primanja se razlikuju, a visina ovisi o uzroku invalidnosti.
Naime, zakoni su “podijelili” osobe sa invaliditetom u tri kategorije.
Najlošiji status imaju osobe za tzv. neratnim invaliditetom, a riječ je uglavnom o onima koji tjelesna oštećenja ili intelektualne poteškoće imaju od rođenja ili djetinjstva.
Njima je u Federaciji BiH omogućena invalidnina samo u slučaju da im je invaliditet procijenjen na 90 i 100 posto. Osobe sa nižim stepenom invaliditeta isključene su i iz prava.
S druge strane, osiguran je bolji položaj sa osobe sa statusom ratnih vojnih invalida, kao i nešto bolja situacija za civilne žrtve rata.
U praksi to znači da osobe sa 100-postotnim invaliditetom, a svrstane su u kategoriji “neratnih invalida” iz entitetskog budžeta mjesečno primaju oko 400 maraka, odnosno oko 200 eura.
Istovremeno, osobe koje su isti stepen invaliditeta zadobile u ratu u BiH, devedesetih godina prošlog stoljeća, imaju mjesečna primanja koja prelaze 2.000 maraka, odnosno 1.000 eura.
Situacija ista i u Republici Srpskoj
Problemi s kojima se suočavaju osobe sa invalidietom ne razlikuje se mnogo ni Republici Srpskoj, drugom bh. entitetu.
Zakoni su ih “podijelili” također u tri kategorije. Primanja su različita, a najniža, od oko 200 eura, i u tom entitetu imaju osobe sa tzv. neratnim ili civilnim invaliditetom.
Dodatni problem je i što prava na invalidninu nemaju osobe koje su tjelesno oštećenje zadobile nakon 18. godine.
Zbog diskriminacije pri ostvarivanju prava, osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini su proteklih godina izlazile na proteste.
“Čekamo da malo izađemo iz zime pa ćemo ponovo krenuti sa aktivnostima i protestima”, kaže Radovan Ristić, iz Udruženja distrofičara regija Banja Luka.
On ističe da prava osoba sa invaliditetom moraju biti izjednačena jer su i potrebe iste.
“Nemam ništa protiv toga da država daje ratnim vojnim po osnovu njihovih zasluga, ali potrebe su nam iste. Ne tražimo ništa nauštrb drugih, ali moramo biti jednaki”, kaže on.
‘Nema političke volje’
Tanja Mandić Đokić, aktivistica iz Banje Luke, kaže za RSE da Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom UN u BiH nikada nije “zaživjela” jer za to nema poliitčke volje.
Ističe da su invalidnine i ostale naknade iz budžeta tek manji priče o obavezama koje vlasti imaju, a kojih se ne pridržavaju.
“Osobe sa invaliditetom trebaju da se obrazuju i zaposle jer uz invaliditet uvijek ide teško siromaštvo. Institucije su dužne da razviju i i usluge u zajednici, pristupačan prevoz za osobe za invaliditetom. Tako treba da izgleda sistemska podrška”, kaže ona.
Osobe sa invaliditetom u BiH spadaju u najsiromašnije i najmarginaliziranije društvene grupe, ocijenjeno je u dokumentu “Analiza sistemske diskriminacije osoba sa invaliditetom po osnovu uzroka invalidnosti.”
U izvještaju objavljenom 2021. godine, institucija Ombudsmena u BiH upozorila je da osiguravanje jednakog tretmana osobama s invaliditetom nije pitanje socijalne pomoći, nego osnovnih ljudskih i prava.
