JOANNA je Poljakinja koja je prije 10 godina donijela odluku o preseljenju u Katar. Detalje iz svakodnevnog života počela je dijeliti na svom blogu Mama In Transit, kao i na istoimenom Instagram profilu. U jednom tekstu iz lipnja 2020. popisala je osam stvari o djeci u Kataru koje su je šokirale kao roditelja.
“Prije nego što počnete čitati, razmislite o tome da informacije u nastavku uzmete s rezervom. Nisu sva djeca u Kataru ista niti sve roditelje pokreću iste stvari. Također, ponašanje djece je odraz onoga što uče kod kuće – ne vjerujem da su neka djeca jednostavno ‘loša’. Ovo sam napisala temeljem vlastitog iskustva i onoga što me šokiralo kada sam se preselila u Katar s djecom”, napisala je u uvodu.
1. Djeca u vozilima u pokretu
“Otkad sam stigla u Dohu 2012., vidjela sam doslovno sve. Djeca poskakuju u vozačevom krilu. Dječje glave vire kroz otvorene krovove i/ili prozore. Majke drže dojenčad, koriste mobitele i voze automobil u isto vrijeme. Djeca pužu iz prednjeg dijela vozila u stražnje, dok se auto kreće. Čini se da su autosjedalice ovdje još uvijek rijetkost, unatoč dobrim kampanjama za sigurnost djece. Uobičajeni izgovor? ‘Moja beba plače kad je stavim u sjedalicu’.”
2. Djeca na igralištima
“Igrališta u Kataru su spektakularna. Ogromna, moderna i ima ih puno. Ali tamo vlada divlji zapad. Ako ste novi u Dohi i odlučite odvesti dijete na igralište, moja savjet je da to bude što ranije u danu. Čini se da postoji posebna vrsta djece koja se kasno poslijepodne izlaze igrati. Djeca koja se grubo igraju, uživaju maltretirati druge, bacaju smeće kao da sutra ne postoji i uzrokuju masovno uništenje kamo god krenu. Ne govorim o zločestim tinejdžerima. Govorim o djeci od možda 4 do 7 godina. Čini se da imaju jednu zajedničku stvar: vrlo nezainteresirane roditelje, često nevidljive, koji ne misle da nešto nije u redu s ponašanjem njihove djece.”
3. Nestvarno kasno vrijeme za spavanje
“Oh, kako me gledaju kad ljudima kažem da moj 6-godišnjak ide spavati u 20 sati. Mnoge obitelji ovdje žive noću. Nismo sigurni je li to kulturološka stvar ili jer je toliko vruće tijekom dana da mnogi izlaze tek kasno navečer. Bez obzira na razlog, mnoga djeca u Kataru su noćne ptice i njihova vriska me nerijetko budi oko ponoći ili kasnije.”
4. Količina vremena pred ekranom
“Odete li u restoran i pogledate oko sebe, vidjet ćete mnogo klinaca kako bulje u mobitele i tablete dok njihovi roditelji veselo čavrljaju s prijateljima. Koliko god razumijem da postoje situacije u kojima bi puštanje crtića djetetu moglo biti opravdano, ovdje je to zastrašujuće. Čak i na mjestima poput parkova mnogi su zalijepljeni za ekrane telefona svoji roditelja.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
5. Prehrana
“Mnoge obitelji ovdje uvode šećer u prehranu djece već u dobi od 8 do 10 mjeseci. I to nije čak ni poslastica, već redoviti dio njihove prehrane. Isto vrijedi i za visoko prerađenu hranu i loše ugljikohidrate. Ovdje nije neobično vidjeti 4-godišnjaka kako tumara uokolo s limenkom Cole.”
6. Odnos prema strancima
“Ovo je zapravo simpatično, ali može biti opasno. U mnogim slučajevima djecu odgaja puno ljudi, uključujući rodbinu, susjede, obiteljske prijatelje, prijatelje prijatelja, itd. Zbog toga je većina djece izrazito društvena i otvorena prema strancima. Meni ili mojoj djeci često prilaze nepoznati klinci, šeću s nama po trgovačkim centrima, pridružuju nam se tijekom piknika,… Meni to ne smeta, slatko mi je, ali znam da bi moglo uzrokovati probleme.”
7. “Knjiga? Hvala, preskočit ću!”
“Ovo me posebno rastužuje jer sam strastveni čitač i pokušavam usaditi ljubav prema knjigama i svojoj djeci. Mnoga djeca u Kataru ne čitaju i uopće ih ne zanimaju knjige. Posjeduju visokotehnološke igračke, ali niti jednu knjigu. Svjesna sam da u mnogim kućanstvima čitanje nije dio rutine. Ni moj muž ne voli knjige, ali i dalje potiče našu djecu da čitaju. Osim toga, cijene knjiga u Kataru su sulude – dvostruko skuplje nego u Europi. Baš zato je teško kupovati knjige. Tražim rabljene, ali njih je malo, pogotovo za manju djecu.”
8. Nered koji ostavljaju za sobom
“Opet, ovaj problem je uzrokovan nedostatkom odgovarajućeg vodstva od strane odraslih. Još se sjećam kako mi je jedna moja prijateljica jednom rekla da joj je, kada se suočila s lokalnim dječakom zbog bacanja smeća po ulici, rekao: ‘Ako svaki put budem bacao smeće u kantu, čistači će ostati bez posla.’ I istina je da ima na tisuće čistačica diljem zemlje, što je dobro, ali i je istovremeno ulijenilo ljude! Jednostavna stvar poput vraćanja prljavog posuđa ili bacanja prazne ambalaže u restoranu je nešto neobično. Djeca sve to vide i uče.”
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
