Odbijen je, kako kaže, njen zahtjev da dijete bude u vrtiću osam sati kako bi ona mogla pronaći posao.
“Vrtić je nešto najbolje što mu se desilo i radovao se svakom danu. On se tu druži s djecom koja u njemu ne vide Down sindrom, nego ga jednako tretiraju. Dječak unazad dva mjeseca više nije imao asistenta, pa su tete bile i defektolozi i logopedi i sve”, kaže Dragana za RSE.
Međutim, Dragana je dječaka ispisala iz vrtića nakon božićne priredbe, organizirane 20. decembra.
Razlog je što mu, kako kaže, nije dopušteno da na pozornici bude sa ostalom djecom.
“Kada je na pozornicu izašla njegova grupa, vidjela sam da je Jakov u tetinom krilu. Pitala sam zašto nije na pozornici, a odgovorila je da mu je bolje tu. Kasnije se penjao na pozornicu, ali su ga tete maknule, iako sam ja govorila da ga puste”, ispričala je Dragana za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Dragana je na društvenim mrežama 21. decembra objavila video sa priredbe, na kojem se vidi kako odgajateljica odnosi njenog sina sa pozornice.
Na drugom snimku prikazan je dječak kako sjedi u garderobi, dok se u pozadini čuje dječija pjesma.
Majka kaže da je odlučila napustiti svečanost nakon što je nastup završila njena trogodišnja kćerka, koja, također, pohađa vrtić.
“Otišla sam u garderobu i tada je došla ravnateljica. Tražila sam objašnjenje zašto Jakov nije sudjelovao, a ona je rekla da imaju drugi vrtiće ukoliko mi se ovaj ne sviđa. Otišla sam uplakana, a poslije sam ispisala djecu. Mislim da on ovo nije zaslužio”, ispričala je Dragana za RSE.
Inkluzija zakonska obaveza
Djeca s poteškoćama u razvoju, zbog neujednačene obrazovne politike i podijeljenih nadležnosti, nemaju jednake uvjete za školovanje na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.
Inkluzija, na koju su se bh. vlasti obavezale zakonima i međunarodnim konvencijama, u posljednjih 20-ak godina nije u potpunosti zaživjela.
Preciznih podatka nema, ali se procjenjuje da je u redovno obrazovanje uključeno do tri posto djece s poteškoćama u razvoju.
Školama i vrtićima nedostaju logopedi, defektolozi i psiholozi, a roditelji i prosvjetni djelatnici ocjenjuju da je u mnogim sredinama inkluzija ostala “mrtvo slovo” na papiru.
Postoji više od 40 škola za djecu s poteškoćama u razvoju, dok su u pojedinim sredinama mališani od vršnjaka i dalje odvojeni u tzv. specijalnim odjeljenjima.
Nejednaki uvjeti obrazovanja
U BiH je 2003. godine usvojen okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju koji obavezuje entitet Republika Srpska, Brčko Distrikt i deset kantona u Federaciji BiH da usklade svoje propise i osiguraju obrazovanje pod jednakim uvjetima za svu djecu.
Vlasti su tada najavile da će inkluzija biti provedena na svim nivoima obrazovnog sistema, modernizirati učionice i osigurati dodatni stručni kadar.
Djeca su do tada, uglavnom, pohađala specijalizirane ustanove ili tzv. specijalne školske odjele, odvojeno od vršnjaka.
[Iz arhive RSE, septembar 2017.]
Mervana Mujić, defektolog i logoped u Edukacijsko-rehabilitacijskom centru u srednjoj BiH, kaže da se inkluzija u BiH provodi formalno i da u praksi ne znači gotovo ništa.
“Ukoliko je inkluzija samo da su ispoštovani propisi o tobožnjim pravima na jednakost, bolje je da je nema, jer je kao takva čista laž. Djeca su ‘ugurana’ u škole i vrtiće koji nemaju kadrove. Učiteljice obično nisu spremne da zadovolje sve specifične potrebe”, kaže ona.
Mujić dodaje da i ako i imaju asistente u nastavi, obično su to ili studenti ili doškolovani kadrovi iz nekih drugih profesija.
“Tu nastaje nastaje kuršlus iz kojeg je teško izaći. Rezultat je da djeca ponavljaju razrede i na kraju često opet završe u specijalniizranim ustanovama ili kad izađu iz redovnog sistema na najokrutniji način budu isključena iz društvene zajednice”, kaže Mujić.
Obrazovanje u Bosni i Hercegovini u nadležnosti je dva entiteta, te deset kantona u Federaciji BiH. Napredak u inkluziji ovisi o financijskoj moći i razvijenosti pojedinog područja.
Nedostatak kadra
Tako su školama u Kantonu Sarajevo dostupni mobilni timovi koje čine logoped, defektolog i psiholog, čime se pokušava nadomjestiti nedostatak stručnog osoblja u školama.
Nastavu u razredu Aide Jerlagić, učiteljice u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi, pohađa dvoje djece s poteškoćama u razvoju. Mobilni timovi posjećuju njenu školu jednom sedmično.
Jerlagić kaže da situacija nije ujednačena ni na području ovog kantona, nego varira od škole do škole.
Jerlagić za RSE navodi da najveći problem predstavlja to što nastavnici nisu doovljno obučeni za rad sa mališanima.
“Mi inkluziju živimo i radimo s djecom. No, nemamo dovoljno podrške i od škole do škole sve je različito. Struka nije dovoljno uključena. Problem je, jer sistemski nije ništa riješeno. Kao nastavnik ne znate kome ćete se obratiti, a asistenti nekad budu raspoređeni na troje djece”, ističe Jerlagić.
Ona je samoinicijativno upisala četverogodišnju edukaciju iz integrativne dječije psihoterapije.
“Kako bih znala na koji način da pristupim djeci i roditeljima i da znam kako pomoći. Kao učitelj imala sam osjećaj da ne radim dovoljno, a sistem ne radi gotovo ništa”, ističe ona.
[Iz arhive RSE, april 2019.]
Situacija je još lošija u drugim kantonima. Tako Srednjobosanski kanton nema nema dovoljno ni osoblja, ni novca da se suoči sa izazovima inkluzije.
Škole u tom kantonu, u centralnom dijelu BiH, pohađa oko 300 djece sa poteškoćama u razvoju, dok godišnje ovaj kanton uposli oko 25 asistenata za pomoć u radu.
“Imamo nedostatak stručnog kadra. Nema ga dovoljno na tržištu, niti među uposlenima. Imamo problem sa asistentima koje upošljavamo sa biroa za nezaposlene. Ima tu i nedostatak novca, ali i do nas je da uredimo sustav da se bolje organiziramo”, kaže Domić za RSE.
Specijalizirane ustanove umjesto škola
Roditelji upozoravaju da je i dalje dominantan trend da im se sugerira da djecu upisuju u posebne, specijalizirane ustanove.
“To je jedan uspostavljen sistem i roditeljima se teško izboriti sa sistemom. Negdje tamo, pored Doboja, roditeljima recimo kažu: ‘Dijete vam je slijepo i mora ići u Sarajevo’. Kažu im da je to najbolje za dijete, iako će biti odvojeno od porodice koja je ključna”, kaže Maida Agić, iz Udruženja “Život sa Down sindromom”.
Ona naglašava da roditelji u takvoj situaciji nemaju ni dovoljno snage, ni informacija.
“Da kažu, imamo u naselju školu, zašto nastavnici ne prođu obuku i ne kupi se mašina za Brailleovo pismo”, dodaje ona.
U publikaciji “Situaciona analiza o položaju djece u Bosni i Hercegovini”, koju je 2020. godine objavio UNICEF, ističe se da djeca sa poteškoćama u razvoju teško ostvaruju jednakopravan položaj u društvu.
“Polovina stanovništva u državi smatra da bi trebala biti zbrinuta u institucijama i da ne trebaju pohađati školu zajedno sa njihovom djecom”, navodi se.
Ističe se da tek manji broj građana smatra da inkluzija djece sa poteškoćama u svakodnevni život ima određene prednosti.
