Close
Potresne ispovijesti osoba koje su dva mjeseca živjeli u bunkerima željezare: "Svaki dan je bio kockanje sa smrću"
SuperUser Account
/ Categories: Sport

Potresne ispovijesti osoba koje su dva mjeseca živjeli u bunkerima željezare: "Svaki dan je bio kockanje sa smrću"

Potresne ispovijesti osoba koje su dva mjeseca živjeli u bunkerima željezare: "Svaki dan je bio kockanje sa smrću"

Kada su djeca izašla napolje, pravili smo im etikete na odjeći sa njihovim imenima, krvnom grupom i datumom rođenja, rekla je Oksana

Vildana Sahman

Od početka ruske invazije na Ukrajinu, grad Mariupolj prolazi kroz pakao, a rusko granatiranje nije prestajalo ni jednog trenutka.

Građani su ubrzo ostali bez struje, vode, hrane i lijekova. Nemali broj ljudi je utočište potražio u željezari Azovstal, odakle su tek nedavno evakuirani. 

Priču ovih ljudi donosi The Guardian, a oni su otvorili dušu o noćnoj mori koju su preživjeli.

Spajk, svadljivi jazavičar, dobijao je nešto za svaki obrok, čak i dok su ljudi zarobljeni u bunkeru ispod željezare Azovstal gladovali. Na kraju je bilo tako malo hrane i vode da su odrasli imali jedan obrok manje. Dvije šoljice makarona su otišle u deset litara vode, a ta supa je trebala da nahrani 30 ljudi. Djeca su jela dva puta. Ipak, svi su djelili hranu sa svojim ljubimcem.

- Neko bi mu dao kašičicu kaše, a svi u porodici bi mu dali tri ili četiri kašike kada bi jeli. Srećom, on je mali - rekla je Olena Čehonatski.

Pobjegla je pod zemlju da bi izbjegla granatiranje na početku rata, zajedno sa suprugom Jegorom i dvojicom sinova Artemom (12) i Dmitrijem (17). Očekivali su da će tamo ostati dvije nedelje, a to se prolongiralo na dva mjeseca.

- Nikada nisam bila osoba koja voli pse, prije nego što je Spajk stigao - rekla je, prenosi The Guaridan.

Oni su bili u posljednjoj grupi evakuiranih civila iz Azovstala, koji su stigli na teritoriju pod kontrolom Ukrajine, večer prije nego što je ruski predsjednik Vladimir Putin, proglasio rat u Ukrajini kao "svetu" misiju za oslobađanje ljudi, na vojnoj paradi u Moskvi.

- Kakvo oslobađanje? Šta je razlog za sve to - upitala je Olena.

- Naš prvi osjećaj je nevjerica da smo uspjeli da se evakuišemo. Posljednjih dana smo gubili nadu. Granatiranje je bilo tako jako da je izgledalo nemoguće izaći -dodao je Jegor.

Dok je porodica vjerovala da će biti u bunkeru samo dvije nedjelje, bilo je i onih ljudi koji su mislili da će tamo biti samo dva dana. Više od dva mjeseca kasnije, oni su još uvijek bili tamo, a zalihe vode i hrane su se smanjivale dok su zgrade oko njih razarale ruske bombe. Bili su lišeni skoro svega osim sna.

- Spavajte više, jedite manje. Jer kad spavaš, ne moraš da jedeš - rekao je Jegor.

- Sada je plan da nastavimo da živimo. Ostalo će doći samo - rekao je.

Kada su došli u bunker, bilo je struje, ali njihov svijet se ubrzo promjenio. Život u buđavom podrumu nije bio lak, a miris vlage se uvlačio u njihovu odjeću i kožu. Struja je nestala nakon jednog dana, interneta nije bilo, samo mali radio koji je mogao da uhvati tek poneku stanicu.

Koristili su automobilske baterije za napajanje LED svjetla, a u mraku su pokušavali da igraju igre. Donijeli su šah, bekgemon i karte. Svaki dan je bio kockanje sa smrću. Čak i odlazak u toalet je značio rizikovanje života, jer su nužnici bili u prizemlju. Za djecu, starije i nemoćne osobe u bunkeru su bile kante koji su odrasli naizmjenično praznili.

- Niko nije izašao odatle isti kakav je bio - rekla je Oksana, zaposlena u Azovstalu, koja iz bezbjednosnih razloga nije htjela da kaže svoje puno ime.

- Bili su jedna osoba kada su ušli, a druga kada su izašli - rekla je.

Zeleni koridor

- U prvim danima, djeca su očigledno bila traumatizovana - rekla je ona. 

Tinejdžeri su samo buljili u zidove, mlađa djeca su se klonila dodira. Vremenom su se malo prilagodili zastrašujućoj situaciji.

- Kasnije su nam dozvolili da ih grlimo, posebno tokom bombardovanja. Sprijateljili su se, a starija djeca su učila mlađu - rekla je.

Sama Oksana je izašla iz Azovstala sa tri talismana - kašičicom njenog muža, crteže djece sa kojom je provodila vrijeme i futrolom za pasoš sa blistavim perlama koje sama dodala.

- Nemam ništa drugo od svoje kuće - rekla je.

Pokušali su da odu početkom marta kada je objavljen zeleni koridor, ali su borbama otjerani u podzemlje. Gledali su desetine ljudi kako odlaze prije njih, ali je svako putovanje bilo kockanje.

Civilni spasilački koridori

- Kada su djeca izašla napolje, pravili smo im etikete na odjeći sa njihovim imenima, krvnom grupom i datumom rođenja. Tako da bi ako se desi da nastradaju mogli da budu lakše identifikovani - rekla je Oksana.

Jedna grupa je odlučila da prepješači 100 kilometara do Berdjanska kroz bojna polja, minska polja i ruševine, jer je to izgledalo manje zastrašujuće od boravka u željezaro.

- Ne znamo da li su uspjeli - rekla je.

Tada su preko radija čuli posljednje pokušaje da se postavi civilni spasilački koridori i odlučili su da vide da li mogu da nađu izlaz. Vojnici su ih zatekli kako čekaju napolju i rekli su da imaju 15 minuta da se spreme.

Oksana je bila oduševljena kada je konačno mogla da napuni svoj telefon i kada je vidjela brojne poruke porodice, rođaka i prijatelja iz cijele Ukrajine, piše The Guardian.

Izvor: Avaz.ba

Print
0 Rate this article:
No rating
Terms Of UsePrivacy StatementCopyright 2022 by My Website
Back To Top